NAJDAN STOJANOVIĆ
Nationality: 198
Email: vardenik@ptt.rs
Nationality: 198
Email: vardenik@ptt.rs
Найдан Стоянович
NAJDAN STOJANOVIĆ, diplomirani novinar opšpteg smera, rodjen je 15.jula 1956. godine u Novom Selu kod Surdulice.
Po završetku studija na Jugoslovenskom institutu za novinarstvo u Beogradu, obavljao je više različitih poslova:
-Bio je sekretar u Opštinskoj organizaciji Pokreta gorana Srbije,
-Glavni i odgovorni urednik lista „Surduličke novosti“ i organizator kulturnih manifestacija pri OK SSRN Surdulica,
-Referent marketinga u PPP „Vlasina-produkt“ u Surdulici,
-direktor Novinsko-izdavačko knjižarskog preduzeća „Vardenik“ Surdulica i
-v.d. direktor Surduličkog kulturnog centra.
U svom višegodišnjem radu u Surdulici i van nje, bilo profesionalno, bilo amaterski, istakao se u aktivnostima kulturnih, informativnih i političkih ustanova kao organizator i neposredni akter dogadjaja:
-Član je Saveza pisaca amatera Jugoslavije, kao i Udruzenja pisaca Vranja,
-kao urednik i izdavač stoji iza desetak izdanja u okviru NIP-a „Vardenik“,
-aktivno se bavi književnošću – autor je tri zbirke poezije (jedna na bugarskom), zbirke pripovedaka, jednog romana i monografije „Deset godina od NATO agresije na Surdulicu“,
-ima sertifikat o završenom seminaru za profesionalni razvoj u kulturnim industrijama i dr.
-bio je dopisnik preko 50 listova i časopisa, među kojima se izdvajaju „Politika“ i „Politika ekspres“,
-Aktivno se bavio glumom u Narodnom pozorištu u Nišu, u niškom KUD „Železničar“ i amaterskom pozorištu „Barja“ u Surdulici, čiji je i jedan od osnivanja.
-Član je Udruženja novinara Srbije.
Kao producent i glumac u Pozorištu „Barja“ ostvario je brojne nagrade i priznanja od kojih se posebno odlikuje pet zlatnih maski na Festivalu festivala u Trebinju, a Pozorište „Barja“ je postalo sinonim grada u ono vreme, kao jedno od najbolje organizovanih i aktivnih u Republici Srbiji.
Za svoj rad dobio je veliki broj nagrada i priznanja na domaćoj i inostranoj sceni, od kojih se posebno ističu:
„ZLATNA ZNAČKA“ Kulturno prosvetne zajednice Srbije (posle Vukove nagrade, najveće priznanje za rad u kulturi u Srbiji), kakvo retko ko ima na jugu Srbije,
PLAKETA Saveza pisaca amatera Jugoslavije,
Pobednik je Medjunarodnog književnog festivala „Struški književni talasi“ u 2013. godini, koji je jedan od najvećih festivala poezije u Makedoniji.
Osvojio je III nagradu na Festivalu „Melnicke veceri poezije“u Bugarskoj.
Pobednik je festivala „Belocvetnite visni“ u Kazanlku za 2015.godinu, i dobitnik priznanja za poeziju u Andricgradu za 2015 (Bosna i Hercegovina).
Njegova književna dela prevedena su na engleski, bugarski, poljski, ruski i makedonski jezik i objavljena su u preko stotinu književnih časopisa, zbornika i almanaha širom Evrope.
Iako trenutno nije profesionalno angažovan, aktivno se bavi književnošću, slikarstvom i fotografijom. Za štampu ima pripremljene tri zbirke poezije, monografiju sela Božice, koje se nalazi na samoj granici sa Republikom Bugarskom a u završnoj fazi su mu još tri knjige poezije i proze.
Poznaje govorni ruski, bugarski i makedonski jezik i aktivno se služi njima.
Найдан Стоянович
UKRADENA MUDROST
Zatvorila si prozor nade
Na dohvat ruke što beše,
Toliko nedodirljiv
Da su mi od želje
Ruke postale duže...
Trasiranimm nitima srčanih nemira,
Začuđen primetih da
Talasi rekom više ne teku
I nema vatri da vodu zapale
Uz korito nedosanjanih snova.
Vrati izvoru ukradenu mudrost
Da nebo ponovo zasvetli,
Da po nitima toplote
Mirno uklešem sopstvenu stvarnost.
Liniju istine oteću snovima
Da je misao ne bi pokidala
I da večna radost
Rekom mudrosti plovi do visina
Kroz koje smo se rađali i umirali.
„NACKO“
VATRENO NADAHNUĆE
U svome dahu nedostižnom
Što ga rasuh niz vreme pepelišta
U nežnom treptaju poželeh ruke
Na ognjištu usred moga lica,
Da još jednom otvore mi dan.
Prošla je kraj moga srca
I dotakla ga rubom svoje haljine.
Osetih vatru u svome umu
I utvu zlatokrilu
Što se u moje grudi skrila.
Otvoriše se zenice očiju mojih
Dok u njenim osetih izgreve,
Vatru u vodi, sunce na travi
I žar žene na javi.
Vatra je sjedinjavala
Našu suštinu u vremenu,
Dozrevala u polju rađanja sveta
Kroz san u kome se raste
Do konačnog umiranja.
Kao parče drevnog safira,
Izliveno vremenom osećanja,
Ova nas vatra svim putevima vodi.
Od svih trenutaka takla je najviši.
Ostaše nam samo reči,
Lepše nego svet,
U koje niko ne sme da se zagleda,
A ja još imam dušu vrelu
Od sjaja skrivenih drhtaja
Koji nad našim ramenima
Nosi nagorelu vatru
Bezimenog nadanja.
„NACKO“
BEDEM LJUBAVI
Videh je i ne poverovah
I niko me ubediti neće
Da sam je video...
Zatečen nadom zastadoh
A sunce mi raširi krila
Na suprotnoj obali
Zasija zov
Što se u srcu razbuktao.
Ka nebu nedogledne raširih oči
I stežući dlanove
Oko stabljike nežnog cveta
Poklonih srce
Rosnoj travi, svoje ljubavi –
Velikoj igri zemlje i plodova.
Prostrla je livadu
Na svojim grudima
Gde prostranstva
Izgradiše bedeme
Da me sačuvaju
Od pirata i smrti.
Na tamnom purpuru noći
Vatrene brazde postaše jasnije,
Razdvajajući svoju tajnu i smisao.
„NACKO“