Gordana VLAJIĆ 

Gordana VLAJIĆ (1959, Pančevo) završila je Fakultet političkih nauka i specijalizirala Odnose sa javnošću. Radi u Sekretarijatu za zaštitu životne sredine Gradske uprave Pančeva. Napisala je knjige za decu: “Moja mama najlepše kuva”, “Mama, je l sutra opet ideš na posao” i “Zaistinska srpska bajka”, i šest knjiga za odrasle: “Krivo mi je”, “Raščupane muškatle”, “Izlozba reči”, “A da stvarno odemo na kafu”, “Roaming” i “Baba Budimka i čuvar gumenog zamka”. Dobitnik je Zlatne značke i Povelje za poseban doprinos u kulturi, koje dodeljuje Kulturno prosvetna zajednica Republike Srbije i Ministarstvo za dijasporu Republike Srbije, priznanja "Najbolje iz Banata" kao i više nagrada za knjizevno stavralaštvo. Član je Udruzenja knjizevnika Srbije, Srpskog knjizevnog udruzenja „Miloš Crnjanski“ (Stokholm, Švedska), Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) i MENSE. Živi u Pančevu.

 

 

GRAD

 

Bio jednom jedan grad

I u gradu mnogo kuća.

U većini kuća četvrtast sto.

Na stolovima mušeme.

Na mušemama suve ruke

Koje pridržavaju čela.

Nabrana čela

Tihih žena

Koje strpljivo

Čekaju sopstvenu smrt

Pogledom u kojem se

Jasno vidi

jedino

kare

od mušema.

 

 

STAD

 

Det var en gång en stad

och i staden många hus

som regel har hus ett fyrkantigt bord

på bordet en vaxduk

på vaxduken håller sig

torra händer för pannan.

Fårade pannor,

tysta kvinnor,

som tålmodigt väntar

på sin egen död

med en blick

där man ser

endast

en fyrkantig

vaxduk.

 

/Prevod na švedski: Adolf Dahl/

 

 

VIDIKOVAC

 

Sa glavom na šakama

Sa šakama na jastuku

Sa jastukom na pismu

Sa pismom na krevetu

Sa krevetom na tepihu

Sa tepihom na patosu

Sa patosom na tuđem plafonu

Sa plafonom pod stopalima

Sa stopalima pod ćebetom

Sa ćebetom pod knjigom

Sa knjigom pod pogledom

Sa pogledom pod naočarima

Sa naočarima pod svetiljkom

Sa svetiljkom pod plafonom

Sa plafonom pod tuđim patosom

Sa patosom na plećima

Sa plećima pod kapcima

Sa kapcima pod snovima

Sa snovima pod spomenicima...

- Postoji svet po meri svakog od nas.

 

 

VYHLÍDKA

 

S hlavou v dlaních

S rukama na polštáři

S polštářem na dopisu

S dopisem na loži

S loži na koberci

S kobercem na podlaze

S podlahou na cizím stropě

Se stropem pod nohama

S nohama pod dekou

S dekou pod knihou

S knihou pod pohledem

S pohledem pod brýlemi

S brýlemi pod svítilnou

Se svítilnou pod stropem

Se stropem pod cizí podlahou

S podlahou na ramenech

S rameny pod víčky

S víčky pod sny

Se sny pod pomníky…

Existuje svět na míru pro každého z nás.

 

/Prevod na češki: Jelena Ćirić/

 

 

KOŠULJA NA VETRU

 

Da mi je da jednom

operem tvoju košulju,

belu

pamučnu,

naizgled običnu.

 

Da je potopim

u potoku ili u lavoru,

mojim rukama

da je trljam i premećem,

da je gužvam, pa gnječim,

da je dižem i izranjam,

da je cedim i uvijam,

da je vadim, da je gladim...

 

Nek me izgrebe tkanina

među prstima,

nek mi istanji kožu,

uglača dlanove,

smežura jagodice,

neka mi pocepa nokte,

ispuca šake,

pokida zanoktice.

 

Da mi je samo jedared

da ti ovim rukama operem košulju,

belu

pamučnu,

naizgled običnu.

 

Pa da je prostrem i raširim

u proleće

među grane procvale trešnje

u mom dvorištu.

 

Probudila bih se pre sunca

da sanjiva stanem

u vrata

i da posmatram

kako te mladi vetar

leluja i lomi,

kako te preklapa pa razvija,

kako te uvija i savija,

kako ti mirise otima,

kako nam grudi nadima.

I kako te na mene nosi.

 

Da mi je da ti

operem košulju.

Jednom. Mojim rukama.

Belu

pamučnu,

naizgled običnu.

 

 

LA CAMICIA AL VENTO

 

Se potessi una volta

lavare la tua camicia,

quella bianca,

di cotone,

comune a prima vista.

 

Immergerla nel torrente o nel lavello

Con le mie mani

Se potessi strofinarla e sbatterla

Stropicciarla e quindi pressarla

Sollervarla e riemergerla

Sgocciolarla e storcerla

Tirarla fuori, accarezzarla...

 

Che il tessuto mi graffi, fra le dita,

che faccia la mia pelle sottile,

che mi lucidi i palmi delle mani,

che mi ammorbidisca i polpastrelli,

che mi spezzi le unghie,

faccia crepare

le mie mani,

strappi le pipite.

 

Se potessi solo una volta

Con queste mani lavare la tua camicia

Quella bianca,

di cotone,

comune a prima vista.

 

Stenderla e metterla ad asciugare

a primavera

fra i rami di un ciliegio in fiore

del mio giardino.

Mi sveglierei prima del sole

per stare ancora addormentata

sulla porta

ad osservare come un giovane vento

ti dondola e ti spezza

come ti chiude a metà per aprirti,

come ti contorce e piega,

come ti annusa e strappa via,

come ci gonfia il petto.

E come ti porta su di me.

 

Se potessi lavarti la camicia.

Una volta.

Con le mie mani.

Quella bianca,

di cotone,

comune, a prima vista.

 

Bisogna soltanto scegliere la notte

per il pianto

e quindi

alle nuove mani pergere la mano

Bisogna solo essere decisi

E scegliere la notte.

 

/Prevod na italijanski/

 

 

 

I HAVE BECOME A WRITER

 

I have become a writer.

I learned to find words myself.

Before, while I was a female person

the words used to find me.

All kinds of words;

sickly, foreign, bumpy, infested.

There have been, here and there

some tender words

but they were impatiently rubbed into me.

And later, much later,

they oiled my skin

with stale Past Perfect Tenses

and fruitless Futures.

They rubbed me with words that were stale

and had a foul smell,

words that made promises and said a lie,

words that I was insulted by,

words that forced me into a typical line

by whispers that for sleepers were just fine

but for me, these words were not even a sign.

 

I'm glad that a writer I have become.

Glad that I'm able to find my own words.

Because before... when I was human

words used to find me.

 

/Prevod na engleski: Nebojša Marojević/