Enver Muratović
Enver Muratović, rođen je 18. marta 1978. godine u Rožajama. Objavio zbirke poezije:
1. ZA SUNCEM ZAVIČAJA, MRZ Pljevlja, 1996;
2. SUNCE U ČAŠI (haiku), Rožaje 1997;
3. UZMI I OSTATAK MENE, MRZ Pljevlja 1998;
4. DRUGA OBALA, KOMOVI Andrijevica, 2001;
5. NAOPAKO, Centar za kulturu Rožaje 2004.
6. IZA MENE (izbor iz poezije 1996-2013), Centar za kulturu Bihor, Petnjica, 2013.
Zastupljen je u antologiji „Bijel behar“ (poezija pjesnikâ Bošnjaka Kosova i Sandžaka), kao i u antologiji „Trešnjev cvet – jugoslovensko haiku pesništvo“, koju je, u saradnji sa Centrom za Istocnu Aziju, 2002. godine izdao beogradski Filoloski fakultet. Takođe je haiku poezijom zastupljen u antologiji “Crnogorska haiku poezija” autora Dušana Đurišića.
Živi i radi u Rozajama.
WEB:http://mojapoezija.wordpress.com/
E-mail: poezija@msn.com
_________________________________
HAIKU
1.
Proljećna kiša.
Ispod lijeske mokri
Ja i – puška.
Spring rain.
Under the hazel bush soggy
Both, me and my rifle.
2.
Ona ode
Svojim putem, ja svojim.
Zmija.
It left on
Its way, I take mine.
The snake.
3.
Gazim blato
U rovu. Po šljemu
Kapi skakuću.
Wading in the mud
of a ditch. The drops of rain
Jump over my helmet.
4.
U hladu lipe
Starac prosipa kafu:
Drhte mu ruke.
In the shade of the linden
An old man spills the coffe:
His hands trembling.
5.
Ostanu prazne,
Poslije duge zime,
Dječje rukavice.
They remain empty,
After a long winter,
The children's gloves.
6.
Niz zaleđenu
Rijeku klizaju se
Djeca i – vjetar!
Down a frozen river
They are skating
The children and – the wind!
7.
Tek kada stigoh
Do kapije groblja -
Sjetih se cvijeća!
Once I arrived at
The cemetery entrance door -
I remembered the flowers!
8.
Ulazim u dom.
Osinjak iznad vrata
Još iz djetinjstva!
Entering my home.
A hornets' nest above the door
Since my childhood!
***
PREPOZNAVANJE
Jednoga ljeta, na pijaci u Baru,
Sasvim nepoznata prodavačica igračaka
Prepoznala je na meni
Čelo moga oca.
Otac je već tada bio mrtav.
Danas me niko ne prepoznaje
Po ocu; ni ja ne nazirem
Ništa njegovo na sebi –
Osim osjećaja da sam mu svakoga dana
Sve bliži!
jul, 2014.
***
NE VIDIM
Ležeći ispod krošnje
Ne vidim
Kako sunce ulazi u trešnje
I one postaju slađe…
Ne vidim ni to
Što trave slave Boga,
A ležim na njima
Lomeći skrušene strukove.
Ne vidim ni sebe
Onoga ispod zemlje:
Gomilu smrdljiva mesa –
Crvlju gozba!
A ležim,
Ko zna od kada;
Ko zna do kada…
Ko?
***
K’O DA ME NI BILO NIJE
Neka ti kažu nebesa
Koliko ima te, Ženo
U ovoj tišini plesa
Krvi što ključa venom;
Neka ti pokažu ptice
Lepetom mekih krila
Koliko žudim da lice
Dotaknem tvoje k’o svila;
Koliko hoću – a strah me –
Obgrlit’ lukavo, mila,
Tvoj struk! A prah me
Starosti polako krije…
Biću tek san što si snila –
K’o da me ni bilo nije.
